Pre par nedelja, dok sam čekala 78-icu, na štandu sa knjigama pored autobuske stanice vidim naslov “Sanjaju li androidi električne ovce?” i, pošto nisam pročitala roman po kojem je snimljen “Blejdraner”, rešim da ga kupim. Tek eto veštog prodavca koji mi svojom slatkorečivošću uvali i neku, meni nepoznatu, knjigu: “Amanda, svemirska plesačica.” Kao, ako volim naučnu fantastiku i humor (tj. Daglasa Adamsa) sto posto će mi se svideti.

Čitam sada tu ludu, blesavu knjižicu i moram samo jedan odlomak da prepišem ovde:

(prvo da objasnim: Amanda je vrhunska američka naučnica i astronautkinja koju šalju na Mars… međutim, nakon poletanja joj se gubi trag i sad su svi u državnom i vojnom vrhu zabrinuti šta reći svetu… predsednik SAD odluči da nađu neku koja liči na Amandu i objave svetu da je misija uspešno izvršena, ali neki general iz NASA-e govori kako je to nemoguće, Amanda je jedinstvena, niko ne liči na nju. On kaže…)

– Bila je neobična. Čudna. Maštovita. Lijepa. Puna energije. Šašava. Talentirana. Entuzijast. Shvaćate što mislim? – reče Farkheimer. – Takav tip osobe.
– Ah – reče predsjednik.
Farkheimer nastavi: – Mislim da je bila pristalica seksualnih sloboda, slobodne ljubavi.
– Slobodne ljubavi. – Predsjednik razrogači oci. – Nije valjda.
– Sto posto – reče Farkheimer.
– Nije valjda govorila: “Vodite ljubav, a ne rat”? – nervozno upita predsjednik.
– Mislim da je to bila jedna od njezinih deviza – reče Farkheimer. – U svakom slučaju, bila je protiv atomske bombe.
– I vi takvu osobu pustite da ode u svemir? – zgrozi se predsjednik.
– Bojim se da je tako, gospodine – reče Farkheimer.
– To je čista subverzija – reče predsjednik. – Hvala Bogu da se izgubila.

🙂

Advertisements